Lost Cricket

Meni je žao, ali ova priča zapravo nikad nije došla dalje od početka. Svaki post pisan je bez posebne teme i bez onog nečeg.
Potražite me na ovoj adresi.

Volim vas sve.
Dorothy.

*Ne mjenjajte više moj opis u boksu (prema sljedećem postu)


Po prozoru su lagano lupale kapljice kiše. Nekad bi treskale tako jako da su mi remetile slike, ali tišina u mojoj glavi prema njima je bila mnogo, mnogo veća. Pred očima su mi bile slike mojih prijatelja. Mjenjale su se iz stotinke u stotinku. Vidjela sam Emily sa svojim ocem. Bila je mala, oko njih jezero, dalje šuma...ona stoji na mostu, njezina majka kraj nje. Čula sam vrisak, Emilyn vrisak.
“Lolita, diži se!“ urlao mi je netko iz daljine, a sekundu kasnije nešto se odbilo od moje glave. Sneno sam sjela na krevet i protrljala si oči. Bella je sjedila na podu kraj svog kreveta s cigaretom u ruci, a Frida mi se smijala s drugog kraja sobe. Na podu je ležala otvorena knjiga. Na dnu je malim slovima pisalo »Lolita«, po njoj sam dobila nadimak...koji sam mrzila. “Došlo ti je pismo jučer navečer.“ rekla mi je Frida i bacila se na moj krevet glasno se hihoćući. Uzela sam pismo sa noćnog ormarića i otvorila ga:
Draga Dorothy
Javljamo ti da je 3. Besmrtnica poginula. Sve ostalo će ti objasniti tvoja predstavnica doma.

Gđa. i G. Miller

U tom sam trenutku znala da je sve ovo igra. Da ja zapravo nemam nikoga. Izvadila sam mali nožić iz svoje ladice i bacila ga Belli. “Frida, molim te odi u kupaonu i zatvori vrata za sobom.“ napravila je kako sam joj rekla. Bella je shvatila sve. Ta je cura znala što ja mislim, u svakom trenutku svog života. Napravila si je mali križić na ruci. Gledala sam kako joj krv jednomjernom brzinom teče niz ruku, a ja nisam osjetila žeđ. Nisam se pretvorila u čudovište, ja nisam bila vampir. Bella je zaustavila krvarenje. Sjela sam kraj nje i osjetila olakšanje. Nitko od mojih prijatelja zapravo nije znao tko su Besmrtnice.
Nisam tražila odgovore, nisam imala želju otići k profesorici Revalli i slušati kako je Zara umrla. Sjedila sam kraj Belle udišući dim cigarete i slušajući kako kiša treska po prozoru. Ugasila je cigaretu na stripu koji je ležao kraj nje i zaletjela se u kupaonu sva sretna. Skočila je na Fridu i zajedno su se skotrljale na pločice. “Lo, ideš s nama?“ upitala me Frida kad su krenule na večeru. Bella ju je snažno povukla za ruku i nestale su iza drvenih vrata naše spavaonice glasno se zezajući. Osluškivala sam njihove korake kad se konačno nisu izgubili u gustoj tišini sobe i ostavili me samu. Legla sam na pod i prazno buljila u malu bubu ispod Fridinog kreveta.
“Lolitaaa!!!“ čulo se preglasno deranje na moje jadno uho. Otvorila sam jedno oko i vidjela pijanu Emily kako se lagano njiše iznad mene pokušavajući održati ravnotežu. Mumljala je nešto za sebe, nisam ju razumjela. “Halooo!“ lupila me u glavu svom snagom “Čuješ ti mene?“ okrenula sam se prema njoj i upitno ju pogledala. Zanjihala se i pijano mi rekla “Ree -štuc- kla sam da t -štuc- e Emil treba.“ zadnju riječ je rekla brzo da opet ne štucne. Bacila se na krevet i ostala mirno ležati. Lagano sam se zanjihala kad sam ustala s poda i krenula svojim teškim koracima niz stepenice. Bilo je negdje oko 9 sati, vani je bio mrak. Sjedio mi je okrenut leđima na najdonjoj stepenici. Nije micao pogled s vatre u kaminu, izgledao je kao da je mrtav. Kad je shvatio da stojim iza njega, digao se, lagano nasmješio, primio me za ruku i odveo u hodnik. Šutke smo hodali do wc-a na 3. katu. Tamo sam uvijek išla s njim ili Bellom. Izgledao je tužno, i jako mu je bilo stalo da dođemo čim prije do tog praznog wc-a. Tamo je sjeo na kameni pod između 2 kabine i strpljivo čekao da sjednem do njega. No ja sam prvo otišla do vrata kabine koja je njemu bila s desne strane, kao da sam ga željela izazivati. I dalje je strpljivo čekao da prestanem s svojom igrom i sjednem do njega. Zatim sam otišla do vrata kabine koja je njemu bila s lijeve strane i proučavala izrezbarena slova da bi na kraju konačno sjela do njega. Sad je on ustao, otišao do one kabine meni sad isto na desnoj strani, uzeo si mali džepni nožić iz džepa na hlačama i počeo nešto rezbariti po unutrašnjosti tog wc-a. Zatim je sjeo sasvim do mene i stavio mi svoju lijevu ruku na rame stisnuvši me u njegov zagrljaj te me lagano poljubio. Znala sam da nije tužan zbog nekog osobitog razloga, a kako sam sve više vremena provodila s njim shvatila sam da je takav.

~U četvrtak ili petak najvjerojatnije idem na more, a ako idem nema me mjesec dana. Pa bih vas molila da mi i dalje javljate za posteve, a ja ću ih pročitati kad se vratim.

*Ima dosta promjena u boksu pa ako nešto ne razumijete pogledajte tamo ili me jednostavno pitajte.

Ležala sam na krevetu i prazno buljila u zeleni baldahin iznad mene čekajući da odem k svojim roditeljima. Soba je bila u mraku, jedina svijetlost dopirala je od mjeseca. Vrata su se naglo otvorila i na sekundu je u sobu ušlo malo svijetlosti, ali i to je nestalo kada su se vrata zatvorila uz jaki tresak. “Dorothy...“ zazvao me Emilyn glas. Tražila me pogledom, a kad je ugledala moje slabo osvjetljeno lice nasmiješila se i sjela do mene. “Obuci haljinu, danas nejdeš nigdje.“ rekla mi je tiho ozbiljnim glasom koji me malo smirio. “Zašto?“ upitala sam još tiše i pogledala ju. “Bila sam kod profesorice Revalle i kaže da možeš ići na ples. Rekla je da sutra ujutro dođeš k njoj.“ slabašno se nasmijala i ustala. “Ajde, idemo.“ rekla je sad veselije. Kad je shvatila da se neću maknuti nestao joj je smješak s lica. “Molim te...“ progovorila je onim svojim glasom malog djeteta na koji su padali svi dečki. Lagano sam joj se nasmiješila, gotovo neprimjetno. Svojim tihim koracima otišla je do ormara i izvadila haljinu boje pijeska koja se nikako nije uklapala u ovu tamu u kojoj smo bile. Ustala sam, uzela joj haljinu iz ruku i otišla u kupaonu. Kad sam se vratila sjedila je na rubu kreveta i promatrala nebo. Trznula se kad sam zatvorila vrata kupaonice za sobom. Ustala je, nasmijala se te krenula prema društvenoj a ja iza nje.
Nisam mogla podnjeti eouforiju u društvenoj pa sam sama krenula prema Dvorani kroz puste hodnike. Na podu kraj wc-a sjedio je Emil,a kraj njega Lewis, njegov najbolji prijatelj. “Dorothy, čekaj!“ čula sam muški glas iza sebe kad sam zašla za ugao. Stala sam i okrenula se. Lewis je trčao prema meni. “Idem s tobom do Dvorane.“ rekao je zadihano mičući plavi pramen kose koji mu je padao u oči. “Imaš partnera?“ pitao je kako bi razbio šutnju. Sve do tada pokušavala sam zapamtiti svaki zvuk hodnika kroz koji smo prolazili. Gotovo sam zaboravila da je kraj mene. “Ne.“ odvratila sam mu i pokušala opet osluškivati ali nisam se mogla koncentrirati. “Pa zar te nije Emil pitao?“ rekao je s mrvicu radoznalosti u glasu. Kimnula sam glavom i pogledala ga. “I?“ Proučavala sam slike oko nas. “Gle, njemu je stalo do tebe.“ rekao je i okrenuo se prema sliki prateći moj pogled. Skrenuli smo u hodnik koji je vodio do Dvorane. “Rekao je da dođeš na klupicu ispod hrasta u 10 sati.“ rekao je na kraju i značajno me pogledao. U Dvorani je bila tišina. On je ušao unutra, ali ja sam ostala stajati. Nisam imala želju prisustvovati ovome. Primio me za ruku i uveo unutra mrmljajući si nešto u bradu. Strop je bio prepun izrezbarenih bundeva, stolovi su bili puni pića i jela, a na sredini se nalazio podij za plesanje. Bilo je 19 sati i 40 min. a ples počinje u 20 h.
Uskoro nakon toga dvorana se polako počela puniti. Na pozornici je svirao neki rock bend, a podij za plesanje bio je prepun učenika. Sjedila sam na poderanoj stolici u kutu Dvorane imajući ogromnu želju da se maknem odavde i odem na neko pusto i tiho mjesto bez toliko buke. Do mene je sjela Bella isto tako potonula lica kao i ja. Preselila se u Cricket zbog brata. Na sebi je imala crnu haljinu koja je od struka išla sve šire, a usne su joj bile premazane krvavo crvenom bojom. Povukla me za ruku i odvela u wc gdje je sjela na pod i zapalila cigaretu. Bilo mi je neopisivo drago što je ovdje. “Sjedaj.“ naredila mi je pa sam sjela do nje. “Stvarno s tim zaboravljaš sve?“ upitala sam ju oprezno prisjećajući se što mi je rekla kad je zadnju put bila u Cricketu. “Pa ja da.“ odgovorila je i značajno me pogledala te pružila cigaretu koju sam uzela. Potegla sam duboko u sebe, pružila joj nazad i počela kašljati. “Nije istina.“ rekla sam. Osjećala sam se glupo. Onda mi je pružila jednu cijelu, nezapaljenu cigaretu ali sam odbila. “Navući ću se na to.“ nasmijala sam se. “A to ne želimo.“ dopunila me te bacila cigaretu u zahod.
“Sretan rođendan.“ ustala je i došla do ogledala. “Hvala.“ krenula sam prema vratima, a ona za mnom.
“Ja...moram nešto obaviti. Vidimo se u društvenoj.“ rekla sam joj na hodniku. Ispred Dvorane smo se rastale, ona je otišla na ples a ja sam krenula u perivoj. Izašla sam kroz velika vrata i našla se na ogromnoj livadi iza dvorca. U zraku se osjećao miris cvijeća. S druge strane Cvrčkovog jezera, na maloj klupici ispod hrasta sjedila je prilika u crnoj pelerini. Bio mi je okrenut leđima. Sjela sam do njega i lagano mu se nasmješila promatrajući vodu. Osjećala sam njegov pogled na sebi ali nisam imala snage pogledati ga. U rukama je držao malu, zelenu, plišanu žabu. “Sretan rođendan.“ pružio mi je žabu, nagnuo se prema meni i poljubio me. “Hvala.“ promumljala sam kad se odmaknuo od mene. Ustao je, primio me za ruku i rekao: “Dođi.“ Prošli smo Cvrčkovo jezero i ušli u dvorac te krenuli prema društvenoj. Cijelo to vrijeme nijedan od nas nije ništa rekao. Prvi put u životu sam imala želju razgovarati s nekim...govoriti. Bilo što. U društvenoj me dočekao tulum iznenađenja. Svi moji prijatelji čestitali su mi rođendan. Cijela društvena bila je naša jer je ostali dio bio na plesu. “Poklon dobiš od svih nas u subotu na metlobojskoj utakmici protiv Detroma.“ viknula mi je Frida i vragolasto se nasmiješila. Na sebi je imala haljinu otrovno zelene boje i izgledala je prekrasno. Sjela sam u zeleni naslonjač i slušala one horor priče na koje smo svi umirali od smijeha. U krilu sam čvrsto držala plišanu žabu velikih smeđih očiju koja mi je bila podsjetnik na sve.

Odlučila sam se malo više potruditi oko te priče i promjeniti neke stvari.Pisat ću u prvom licu i bilo bi mi drago da mi velite kak vam se više sviđa. Promjenit ću sliku u boxu i promjenit ću i vaše.Promjenit ću si ime i možda malo opis jer mi se ovak baš ne sviđa. I dalje ostajem vampir.

U Cricketu je Noć vještica, školska godine počinje normalno.

Sjedila sam na otvorenom prozoru wc-a i prazno zurila u list daleko dolje u perivoju. Leđima sam se naslonila na sivi zid, a desna ruka i desna noga su mi mrtvo padale niz hladne ploče. Crnom starkom treskala sam po zidu i parala tišinu, a u ruci sam držala zgužvano pismo. Bilo je sunčano poslijepodne, Noć vještica, moj rođendan. Po deseti put otvorila sam pismo i pročitala ga da se uvjerim u to. Ustala sam i nonšalantno izašla u prazan hodnik te krenula do kabineta profesorice Revalle. Osjećala sam se jadno. Kao da mi je netko zabio nož u trbuh i okretao ga uživajući u tome što mi nanosi bol. Pokucala sam na vrata što sam glasnije mogla i ušla unutra kad sam čula »Naprijed«. Iza svog stola je u uobičajenoj kombinaciji sjedila predstavnica mog doma, a preko nje osoba koju sam i očekivala. “Dobar dan, gđice.Miller.“ rekla mi je tako umiljatim glasom da mi se onaj nož još jače zabio u trbuh. Sjela sam bez da mi je išta više rekla ignorirajući 2 para očiju koja su počivala na meni. Isabellin kovčeg stajao je iza vrata kabineta i tek sad sam ga primjetila. Prateći kazaljku na satu čekala sam da njih dvije završe s razgovorom. “Gđice.Swan, znate kako se dolazi do društvene prostorije Antroma?“ upitala ju je izvrnutim glasom. Isabella je kimnula glavom. Izgledala je tužno, još tužnije nego je to kod nje uobičajeno. “Dobro. Možete sami doći do tamo?“ i ne pričekavši njezin odgovor ni ikakvo klimanje nastavila je “Pa onda možete ići. Ja još moram razgovarati s gđicom.Miller.“ Ona je ustala, pobrala svoj kovčeg i izgubila se iza vrata. Cijelo to vrijeme promatrala sam mali križić na zidu. Profesorica se nakašljala da mi odvrati pozornost i počela. “Prvo Vas moram upitati kako je Sara.“ čekala je dosta dugo odgovor. “Jako dobro.“ rekla sam s mrvicu sarkazma i mislim da je to primjetila. “Dobro.“ rekla je to onako bezobrazno. “Javili su mi se vaši roditelji...“ tu je stala i vjerojatno očekivala moje veliko iznenađenje ali ja sam i dalje nezainteresirano ostala sjediti onako mirno. Možda zato što sam znala da taj dan jednom mora doći. Upoznavanje roditelja. “Ne žele dolaziti u Lost Cricket zbog sigurnosti djece...khm...znate već...“ to je rekla jer su vampiri “Pa su me lijepo zamolili da dobiš nekoliko dana slobodno i provedeš ih s njima.“ Kimnula sam glavom i okrenula se prema njoj lažno se nasmijavši. “Pa možeš sad ići, još ću ti javiti kada točno polaziš ali spremi se jer bi to trebalo biti danas navečer.“ Ustala sam, bacila zadnji pogled na onaj križić i ušetala u prazan hodnik.
Ušla u tamno zelenu društvenu prostoriju Antroma koja je bila poluprazna. Popela sam se na 4.kat kule i ušle u spavaonicu punu haljina, blještavila i šminke. Bacila sam se na svoj krevet ignorirajući Emilyino stenjanje kako neće ništa stići. Morgan je počela vrištati: “Miči mi se s haljine! O moj Bože, jadna moja haljina.“ derala se jer sam joj ležala na haljini. Zatim se naglo okrenula prema meni pokazujući me kažiprstom i viknula: “Ti!!“ skočila sam unatrag i sjela na krevet. “Ti...ti...ti...nemam riječi!“ i odmarširala je u kupaonicu. “A di je tvoja haljina?“ pitala me Sara koja je spremno sjedila na svom krevetu. Bila je sretna. “Nemam je.“ rekla sam tiho. “Za 2 sata počinje ples za Noć vještica a ti nemaš haljinu?!“ malo je povisila glas. Povukla sam ju za ruku i odvela ispred spavaonice. “Danas idem k svojim roditeljima.“ rekla sam joj a onda tiho dodala “A i nemam partnera.“ Spustila sam pogled tako da joj nisam vidjela facu koju je napravila. “Pa to je veliki događaj.“ rekla je više sebi nego meni. Nisam znala na što cilja, na ples ili upoznavanje. “Pa sretno ti bilo.“ probudila se iz transa i nasmijala. Bila je čudna, to definitivno nije bila moja najbolja prijateljica. Otišla je nazad u sobu a ja sam i dalje nepomično ostala stajati ispred vrata. Netko mi je položio ruku na rame. Trgnula sam se i okrenula. Ispred mene je stajao Emil u svečanoj pelerini zbunjena pogleda i ljepši nego ikad. “Bok...nego ovoga...hm...“ počeo je. “Pitao sam se...hm...bi li...možda...samo...bi li htjela ići sa mnom na ples?“ rekao je na kraju odlučno. Zagledala sam se u pod ni ne shvaćajući što se dogodilo. Prisilno sam podigla glavu i u očima mu ugledala nadu. “Čuj...ovoga...“ nisam znala kako da mu kažem. Nada je nestala, da definitivno je više nema. Sad se tamo uselilo razočaranje i...i...tuga. Krenuo je da otiđe. “Ja nejdem na ples.“ izustila sam na kraju. Okrenuo se nazad i upitno me pogledao. “Idem na nekoliko dana k svojim roditeljima.“ nisam ni znala zašto sam mu to rekla. “Dobro.“ rekao je tužno. Slušala sam njegove teške korake kako se spuštaju u društvenu. Bilo mi je malo žao. Vratila sam se u carstvo haljina te legla na krevet i proučavala Anastaziu kako se muči s svojom crvenom haljinom.

Još bi vas samo molila da posjetite blog jedne cure koja po meni ima jako zanimljivu priču.
klikni

Iduće jutro sve je bilo zaboravljeno. Ljudi se ili nisu željeli prisjećati toga ili se neki stvarno nisu sjećali zbog alkohola, no ona to nije mogla zaboraviti. Iscrpljeno tijelo njezine najbolje prijateljice i njezina majka kako stoji iznad nje. Sara je upravo ležala u svom krevetu, a bol ju je ubijala. Na vratu je imala 2 mala ugriza. Znala je tko je Saru pretvorio u vampira, ali nije znala razlog. “Vanja, poduzmi nešto! Kad će prestati?“ vikala je Sara. “3 dana kod običnog čovjeka. Znači, kod tebe dan i pol jer si poluvampir.“odgovorila joj je potpuno smirena. Anastazia je bila na nastavi kao i cijela društvena, kao i cijeli dvorac osim njih dvije. “Sara...“ malo je okljevala. Činilo se da Sara pokušava čuti što joj ima za reći “...i ja sam vampir.“ izgovorila je na kraju. “Baš si našla dobar trenutak.“ rekla je ova sarkastično i pala na pod. Znala je da nesmije vikati. “Vanja, ja gorim!“ zaderala se. “Ne goriš, to ti je otrov u krvi.“ rekla joj je malo zabrinjavajuće.
Cijeli dan provela je s njom u sobi. Emily bi došla kad je imala odmor, ali druge cure nisu željele vidjeti to, predpostavljam. Vrata su se naglo otvorila i ušla je Emily. “Ej, kako je ona?“ pitala je. Sara je ležala u Anastaziinom krevetu i previjala se od bola. “Ništa bolje nego je bila ujutro.“ odgovorila joj je i otišla u kupaonicu. Odraz u ogledalu nije imala. »Počelo je« pomislila je. Sutra joj je 16. rođendan. Najbolja prijateljica će joj na rođendan postati pravi vampir. Vratila se i sjela na pod kraj svog kreveta ignorirajući Saru. Znala je da joj ne može pomoći, ovo mora pretrpjeti sama. Nebo je bilo oblačno i činilo se kao da je mrak iako je bilo tek 15 h. Anastazia je gurnula samo glavu kroz vrata: “Ps, Vanja...“rekla je šaptom kao da ne želi da ju Sara čuje. Okrenula je glavu. Anastazia je podigla kažiprst i pozvala ju van iz sobe. Ustala je i lagano za sobom zatvorila vrata. “Kako je?“ opet je pitala šaptom. “Ne moraš šaptati, ionako čuje na drugi kraj dvorca, vampir je.“ Anastazia se stresla na tu riječ “ Dobro je. Bolje nego ujutro. Čak mislim da prestaje.“ rekla joj je. “Jesi ti jela šta danas? Blijeda si ko krpa.“ promjenila je temu odjednom. “Jesam, bila sam u kuhinji.“ slagala je. Njoj je jelo kao običnim ljudima zemlja. “Danas prespavaj kod Emily i Morgan, ok?“ pitala je te se okrenula ne čekajući odgovor i ušla u sobu. Sjela je na pod kraj Anastaziinog kreveta di je ležala Sara. “Izbacit će nas iz škole.“ rekla je Sara iscrpljeno. Ignorirajući ju izvukla je neku knjigu iz noćnog ormarića. »Kobno ljeto« pisalo je na debeloj korici crvenim slovima. Počela je čitati knjigu. Sara se malo smirila. Izgledala je umjetno lijepo. Ta njezina plava kosa, sad još blijeđe lice i prodorno plave oči bile su zlobne....žedne. “Prestalo je.“ rekla je “više me ne boli.“ Bila je nekako zabrinuta iako joj je na licu titrao jedan izvijeni smiješak. “Ti si vampir?“ pitala je i dalje se smijući. “Da.“ odgovorila joj je. Nije shvaćala što je tako smiješno. Značajno ju je pogledala te za sekundu okrenula pogled k prozoru. Bio je zamagljen, siv. Čulo se treskanje kiše po njemu. Vani je bio mrkli mrak. U sobu je ušla Emily. “Profesorica Revalla kaže da se iste sekunde nacrtate u njezinu kabinetu.“ rekla je to tako normalnim glasom da je zvučala nekako...normalno. Profesorica Revalla je bila predstavnica Antroma, predavala je Napitke. Inače je to ovako normalna žena ali kad je iznervirana mogli ste dobiti kaznu do kraja 7. godine. Ustale su i spustile se u društvenu. Krajičkom oka je vidjela Emilov upitni pogled. Izgledao je znatiželjno. Izašle su na pusti hodnik i krenule na 2. kat. Sara je pokucala na teška, drvena vrata te ne čekajući neki zvuk koji bi joj potvrdio na može ući primila željeznu kvaku i otvorila vrata. Prof. Revalla je sjedila iza svog stola u tamno zelenoj pelerini, a oko smeđih očiju su joj se ocrtavale neke smiješne naočale. Kabinet joj je bio neke bež boje a zidove su krasile slike. “Sjednite, djevojke.“ rekla je nategnutim glasom i oba dvije su sjele u crne stolice. Ponudila ih je kolačićima ali su odbile željno iščekujući jezikovu juhu. “Dobro, pa...prijeđimo na stvar.“ rekla je opet onim otegnutim glasom te nastavila “Molim vas da mi objasnite zašto se danas niste pojavile na nastavi.“ Sara je uzela jedan kolačić i nervozno ga grickala izbjegavajući odgovor. Profesorica se nakašljala. “Pa...“ progovorila je Vanja neznajući kako da joj objasni “Nakon jučerašnjeg događaja Sara je postala vampir. A da bi se postao vampir treba neko duže vrijeme da se otvor prošiti tijelom. Trpjela je jake bolove i bila je nesposobna da pohađa nastavu.“ rekla je Vanja sama sebi zvučeći kao neka profesorica što joj je bilo odurno pa je nesvjesno napravila i takvu facu. Prof. Revalla je izgledala šokirano...možda zato što joj je Vanja rekla istinu a možda i zato što ne može vjerovati. Sara je kao nedužno malo dijete još uvijek grickala onaj prokleti kolačić. “Dobro...da...“ govorila je profesorica. “Ali Sara je trebala biti tamo ozljeđena jučer, a mi nismo našli ništa osim lokve krvi!“ viknula je kao da je dijete špijun koji pogađa odgovore. Izgledala je malo glupo, nekako umobolno. “Pa ja sam došla prije vas.“ rekla joj je Vanja kao da je to općepoznato. “Hm...da...ima logike...“ mrmljala je profesorica. Sara je uzela još jedan kolačić i opet ga počela grickati. “Da...ima logike....Možete ići.“ rekla je na kraju. Ustale su i izašle van. “Kukavico.“ rekla je Sari. Ona je upravo mrcvarila onaj kolačić na podu hodnika. “Jesi joj vidjela facu kad si izrecitirala ono? Dam se kladiti da će to sve reći onoj podbuhloj ravanteljici.“ rekla je ignorirajući Vanjinu izjavu. Kad je Sara završila s ceremonijom krenule su prema društvenoj u mrtvoj tišini hodnika.

Šetajući hodnikom pustog Cricketa razmišljala je o stvarima koje se događaju. Bilo je tako fascinantno biti vampir, ali sad se bojala ljudi više nego ikad prije. Sad je željela biti sama pod svaku cijenu. Izašla je u snježni perivoj, ali tako topao. Iz ruke joj je lagano padao zlatni, tanki lanac ogrlice i njihao se pri njezinu hodu, a u šaci je čvrsto držala malu kuglicu u kojoj je padao snijeg. Naslonila se na drvo i zagledala u vodu Cvrčkovog jezera. Pomisao da negdje na svijetu, u točno to vrijeme, žive njezini roditelji veselila ju je, ali i užasavala. Bojala se dojma koji će ostaviti na njih kada ih upozna. Trgnula se na teške korake koji su se probijali kroz snijeg iza nje. Naglo se okrenula vrativši se u svijet i ugledala Lewisa. Preselio se u Cricket zbog majke, a i bila mu je zadaća čuvati Vanju, iako je ona mislila da je to glupo, ali popustila je na kraju. Njegova plava kosa padala mu je preko oka kad se smiješio. Naslonio se s druge strane drva. “Dobro si?“ pitao je. Vanja je lagano kimnula glavom. “Koja je zapravo naša zadaća?“ pitala ga je tiho, jedva čujno. “Pa...na to pitanje odgovor zna samo tvoja majka.“ odgovorio je. Okrenula se i zaputila prema vratima škole ostavljajući ga samog. Otišla je u ženski wc na 4. katu nadajući se da će tamo biti Bella. Sjedila je na podu naslonjena na zadnju pregradu i pušila. Vanja je sjela do nje. Prošlo joj je glavom kako bi ju iste sekunde mogla tako lako ubiti da želi. “Kad se vraćaš?“ pitala ju je Vanja. “Misliš na Hogwarts? Pa neznam, radije bih ostala ovdje, ali mislim da krećemo sutra u 8.“ potegla je jedan dugi dim i nastavila: “A da se jednostavno preselim?“ puhnula je onaj dim i potegla novi “Mislim, tu imam tebe, a tamo nikoga. A i imam neke dečke na vidiku i tako...“ sad je več pričala sama sa sobom, a Vanja ju više ionako nije ni slušala. Na riječ dečki joj se u glavi pojavila Emilova slika. Naglo je ustala i krenula prema društvenoj. Bella je iza nje vikala nešto. Društvena prostorija Antroma bila je krcata ljudima. Na kauču su sjedile Emily i Sara i smijale se, Morgan je ležala na podu, vjerojatno pijana, Anastazia je sjedila kraj nje i malo se derala malo histerično smijala, isto vjerojatno pijana. No ona je tražila Emila. Sjedio je na podu u jednom kutu i bio blijed kao krpa. Dotrčala je do njega i sjela. “Vanja...“ promumljao je, naravno, pijano. Bilo je užasno vruće i zaglušujuće od glazbe koja je treštala iz dva velika zvučnika. Podigla je Emila i nekako izašla s njim na hodnik. Srušio se i ostao ležati. Sjela je kraj njega i uzdahnula. Sjedila je i dalje kad je on rigao u neki kut. Likovi iz slika su se derali. Vanji je to sve bilo smiješno. Ustala je i došla do njega, primila ga za ruku i krenula prema društvenoj. Bilo je jako teško ne gaziti po ljudima. Nekako su se popeli do 4. kata i ušli u mušku spavaonicu. Emil se bacio na krevet, onako pijano i izgubljeno i zaklopio oči. “Volim te, Vanja.“ promrmljao je. Ona se nasmijala, ugasila svijetlo i rekla: “I ja tebe.“ te zatvorila vrata.


Prozor u njezinoj sobi bio je otvoren a hladni nalet vjetra promrsio joj je kosu. Na gredi prozora je stajala mala crna sova. Pismo joj je bilo privezano za nogu.
'Imamo vijesti za tebe. Dobre vijesti. Ne mogu ti napisati jer bi netko mogao pročitati ali tiče se tvojih roditelja. Uskoro dolazimo u Cricket.
Zara i Melody.'
Ispod teksta je bila čokoladna šaka. Vjerojatno od Melody, samo je ona toliko smotana. Čuo se bolan vrisak iz društvene. Vanja je zgrabila svoj štapić sa noćnog ormarića i preskakujući po dvije stepenice se sputila u društvenu. Kao da su svi odjednom bili trijezni. Čuo se još jedan, samo sada mnogo bolniji vrisak iz hodnika. Potrčala je van i stajala tamo neznajući kuda da krene. Vrisak je proparao tišinu u hodniku. Bio je toliko glasan da se čulo na drugu stranu dvorca, vjerojatno. Bio je to teški, ženski vrisak. Vanja je potrčala i odjednom se zaustavila ispred dva oklopa. Znala je da to dolazi iz Nevidljive prostorije.

Soba je bila polumračna. Slabo svijetlo koje je dopiralo iz kuta te sobe bilo je od male, sive svjetiljke. Sjedila je u tamno zelenom naslonjaču i čekala. U kutu sobe, tamo gdje je bila svjetiljka, stajao je mali stol. Pod je prekrivao zeleni sag, zapravo se cijela ta soba činila nekako topla.
U sobu su ušle dvije djevojke njezinih godina. Jedna je u rukama imala knjigu. “O, probudila si se. Super.“ rekla je jedna. “Ti vjerojatno nas ne poznaješ...Ja sam Zara. Ovo je Melody.“ Vanja je ustala i pristojno se rukovala s njima te tiho prošaptala: “Drago mi je.“ -“Znamo da si pomalo zbunjena, ali morala si doći ovamo.“ Nije bilo objašnjenja. Melody je stavila veliku knjigu na pod i sjela ispred nje listajući je. Zara je sjela do nje. “Sjedaj.“ rekla je Melody sa smješkom na licu, a Vanja je sjela kraj Zare. “Nećemo okolišati, moraš se vratiti u Cricket čim prije. Pa počni, Mel.“ -“Znamo da ti ne poznaješ svoju obitelj i da će ti ovo sad zvučati jako čudno, ali probaj shvatiti....“ počela je Melody “...Ti potječeš iz čistokrvne obitelji vampira, što si i sama, pa...postat ćeš za kojih tjedan dana. Majka ti je bila najbolja Besmrtnica na svijetu i nasljedila si njezin dar. Ona je čuvala vodu, a ti ćeš čuvati snijeg.“ Vanja ju je pažljivo slušala. Zanimala ju je njezina obitelj više od svega “...Znači...tvoje moći su najjače kad pada snijeg, ali ionako si vrlo močna. Otac ti je bio, moglo bi se reći, zadnja rupa na svirali, barem za tvoju majku. Ne želim te uvrjediti, ali mama ti je stvarno bila bezosjećajna.“ Tu je pogledala Vanju ali nije vidjela znakove uvrede pa je nastavila “...Ti si broj 1 i najvažnija si, Zara je broj 2, a ja sam Besmrtna broj 3. Zara čuva sunce, a ja kišu ili vodu. U svakom drugom slučaju i snijeg je voda, ali tvoja je majka jasno rekla da želi da ti čuvaš snijeg, tako da...“ Tu je Vanja digla ruke. “Da?“ pitala je pažljivo Melody. “Moja majka je rekla?“ Na to pitanje joj je odgovorila Zara: “Da, tvoja majka polovično utječe na tvoju sudbinu, ali ništa nije gotovo tako dugo dok se dijete ne rodi i samo izabere svoju sudbinu. Vidiš...ti si rođena zimi tako da si sama izabrala snijeg.“ Zatim je pogledala Melody, pa je Mel preuzela. “Dakle... Mi štitimo svoje elemente, ali i ljude. S druge strane, to je vrlo teško zato što smo i vampiri, a vampirima treba krv. No pokušavamo se obuzdati na najbolji mogući način.“ Tu je izgledalo kao kraj. “Imaš pitanja?“ javila se Zara. “Čekaj. Ti svoj život i dalje nastavljaš kakav je i bio. Samo, pokušavaj što manje vremena provoditi vani na suncu i molim te, nemoj ubiti nekoga.“ rekla je Melody. “Sad pitanja.“ -“Zara štiti sunce, ali kako, ako je vampir?“ pomislila je da će ispasti glupa. “Pa, da. To je pomalo čudno, ali valjda zato što sam ja poluvampir.“ odgovorila joj je Zara. “A što je značila ona bijela haljina u Nevidljivoj prostoriji?“ oba dvije su se nasmijale. “Ma to se Malfoy samo šalio s tobom. Mislio je da će ti se zapravo svidjeti.“ Nije joj bilo jasno. “Daj pozovi ga.“ rekla je Melody Zari. “Malfoy!“ zaderala se Zara. U sobu je ušao dečko od nekih 16 godina, plave kose i tanak ko štapić. “Ha?“ izgledao je zbunjeno. “Upoznaj Vanju.“ rekla je Melody posprdno i pokazala na Vanju. Rukovali su se. Melody je veselo skočila na noge. “Vanja, moraš ići.“ rekla je. “Koliko je sati? I koji je dan?“ pitala je Vanja. “23 h su i petak je...uskoro subota.“ odgovorio joj je Malfoy. “A di smo?“ -“ U Hogwartsu.“ rekla je Zara. Vanja nije mogla vjerovati. “Gle...oteli smo te.“ pojasnila joj je Melody. “Sory, to je bio jedini način.“ dodala je na kraju. Vanja se zagledala u vrata zaboravivši gdje se nalazi i s kim. “A moja obitelj?“ pitala je...“Oni su živi?“ Zara i Melody su izgledale zbunjeno. “Naravno da su živi. Pa vampiri su.“ odgovorila joj je Zara. “Aha.“ tiho je rekla Vanja tek si sad posloživši sve u glavi. “Ajmo. Moraš nazad.“ rekla je Zara i krenule su prema vratima.



Znam da možda ne razumijete neke stvari iz posta ili prijašnjih posteva. Ako vas nešto zanima, pitajte i ja ću vam objasniti. Likove ubacujem svako malo, kak mi ide uz priču.

Ležale su na hladnom podu napuštenog wc-a i buljile u strop. Isabella je u ruci držala cigaretu, a Vanja knjigu. “Odurno.“ promrmljala je Bella i maknula pogled s prozora. Bilo je nevjerojatno koliko su bile slične. Iz dna duše mrzile su sunce i smijeh. Smetalo im je preveliko društvo i bile su bahate do bola. Iako su po izgledu bile sasvim drugačije. Isabella je na sebi imala tamne traperice poderane na koljenu i tamno plavo majcu dugih rukava, a na ruci su joj zveckale narukvice. Vanja je imala sive, pohabane traperice i crnu majcu... kao i obično. Bella je na podu ugasila cigaretu, a zatim ustala. Krenule su prema društvenoj. Bila je nedjelja popodne i cijeli Cricket s pola Hogwartsa slio se u perivoj jer je bilo sunčano. Soba je bila prazna. Bella se bacila na krevet i upalila još jednu cigaretu. «Ovisnost» pomislila je Vanja i sjela na pod. Uzela je knjigu ispod svog kreveta i otvorila je. “Kolko ti volje imaš za to?“ prozborila je Bella nakon nekog vremena. “Isto kao da ja tebe pitam: Zašto pušiš?“ odgovorila joj je Vanja čitajući. “Zaboravljaš probleme.“ rekla je Bella i potegla dim. “Isto.“ U sobu je ušla Emily. “Daj gasi to, očeš kaznu?“ zaderala se. “Očeš malo?“ pitala ju je Bella i pružila joj cigaretu. Emily je frknula nosom i sjela do Vanje. “Ah, sutra škola.“ počela je Emily. “Štreberico!“ optužila ju je Bella i počela se histerično smijati. Emily je skočila na nju, a Bella se derala: “Pazi cigareta!“ Vanja je gurnula knjigu pod krevet i otišla van iz sobe. Prošla je kroz društvenu i zaputila se na hodnik. “Vanja. Čekaj!“ Okrenula se. Bio je to Emil. Lagano se naslonila leđima na zid u hodniku i pokušala izgledati kao da se dosađuje. “Zašto me izbjegavaš?“ bilo je prvo pitanje koje je postavio. Odgurnula se od zida i nastavila hodati. “Daj, koji ti je? Pričaj sa mnom.“ hodao je kraj nje več histeričan. Vidjelo mu se na licu da je bjesan, a Vanja je točno tu reakciju i željela vidjeti. Kad mu je prekipjelo od te njezine šutnje, grubo ju je primio za ramena i nabio leđima na zid. Nije boljelo. “Reci mi u čemu je problem.“ rekao je sasvim normalno. “Ni u čemu.“ odgovorila mu je Vanja još normalnije što ga je još više razbjesnilo ali ostao je miran. Onda ga je odgurnula od sebe ostavljajući ga da gleda za njom kad se ona lagano smiješi. Perivoj je bio prekriven bijelom površinom. Vanja je pretrčala kraj Cvrčkovog jezera, prošla most i zaputila se u sovinjak. Iako nije znala što će tamo, nikad nije dobila ili poslala pismo. Popela se lagano zaleđenim stepenicama i ušla unutra. Na povišenom dijelu, u sredini je stajala sasvim crna sova s malim paketićem zavezanim za nogu i pismom u kljunu. Gornji dio tornja, u kojem je Vanja upravo stajala, bilo je prohladno. Samo uz zidove bile su male nakupine snijega, a sve ostalo bilo je vlažno. Prošla je kraj sove i zaputila se u još viši, treći dio, ali sova je ispustila pismo i prodornim zvukom zakreštala. Vanja se okrenula, došla do pisma i podigla ga. Na poleđini je pisalo: Miller, Vanja. A 3 reda ispod: Nestala. Lagano se nasmijala jer ovo nije bilo moguće. Otvorila je pismo:
...Vanja Miller nestala je u noći s četvrtka na petak. Ministarstvo ne želi otkriti sumnjivca...
Pisalo je na novinskom papiru. Uz rub je bio spaljen i ta rečenica je bila pažljivo podcrtana.

Gledala je u to pismo 2 minute ni ne pomaknuvši se. Onda je uzela paketić i otvorila ga. Unutra je bila ogrlica, a na njoj okrugli ukras. Oko ukrasa su se omotale željezne žice, tanke kao konac, ali unutra se vidjelo. I u kuglici je padao snijeg. Stavila je ogrlicu i pismo u džep traperica i zaputila se nazad.




Iako uopće ne volim opisivati sebe, napisat ću tu štafetu. Dobih ju od Melody i Dane. Štafetu predajem svima koji ju žele.

1. Obožavam knjige. I čitati. Na to trošim večinu mog vremena. Najbolja knjiga mi je Sumrak. Zato što se radi o vampirima koje obožavam i jer je, evo citiram: “Neodoljivo strašan i zanosno romantičan.“
2. Glazba mi je sve. Nemogu shvatiti kako neki ljudi mogu živjeti bez toga. Ne etiketiram se jer mrzim to.
3. Po karakteru sam: užasno tvrdoglava osoba, jako sam čudna i previše smotana. Onda neki misle da sam pijana, ali ne pijem, ni ne pušim.
4. Protivim se prikrpavanju društva jer ljudi trebaju biti svoji. Oko mene je hrpa kopija i ljudi koji nemaju svoje stavove, ali ja svoje imam i često me nije briga što ljudi misle o meni. Pokušat ću se malo promjeniti, ali naravno ako mislim da je za mene to dobro, samo zbog prijatelja. I to onih pravih.
5. Obožavam tišinu. Ne uvijek, naravno. Ali volim kvart u kojem živim jer je tu stvarno tiho i imaš mira.
6. Isto tako volim kišu. Slušati kako treska po prozoru u noći.
7. Vanja i ja smo potpuno različite osobe. Imamo jako malo stvari što nam je isto. Ona je tiha, samozatajna i pomalo mračna, a ja sam hiperaktivna, vesela i sretna osoba. Zato sam ju i stvorila.
8. Jako volim crtati. Htjela bi se upisati u umjetničku školu, ali u ovoj selendri di živim toga baš i nema.
9. Iritantna sam osoba. Stalno pričam ili cijeli jedan školski sat ponavljam jedno te isti zvuk, a to osobama oko mene smeta. Ali navikli su oni. A kad ne pričam, pjevam. Ali s druge strane znam biti i jako šutljiva. Ovisi kakvog sam raspoloženja.
10. Ne vjerujem baš ljudima. Zapravo nitko od mojih prijatelja nikad nezna šta se događa sa mnom jer nikad ne govorim ljudima svoje probleme. Ali imam hrpu frendova. Vjerujem samo jednoj curi koja je odrasla sa mnom i koju jako volim.

Sobu je progutala tišina, jedini zvuk bio je onaj od kiše. Kapljice su lagano treskale u staklo. Skoro svi učenici bili su u Dvorani i željno iščekivali dolazak učenika iz Hogwartsa. Vanja je sjedila u svojoj sobi na gredi prozora kraj Anastazinog kreveta i čitala knjigu o vampirima, naravno. Kraj nje je ležala izgrebana slika njezine tete, a iz Vanjinog oka se spustila mala kapljica. Taj trenutak, točno tu sekundu mogla je ubiti nekoga bez da ga dotakne. Ubiti ga pogledom, ubiti ga bolno. Zatim je sjela zagrlivši si noge i tri puta duboko udahnula. Digla se i laganim korakom spustila u praznu društvenu. Odlučna, bez imalo straha krenula je prema Nevidljivoj sobi skoro pa trčeći. Progurala se između dva oklopa i odškrinula vrata. Soba je bila bijela poput snijega, samo su se na nekim mjestima vidjele lagano žute zrake sunca. Tri velika prozora bila su otvorena i bilo je hladno. Vani odjednom više nije bilo kiše, bilo je proljeće. Iako nemoguće. Na sredini je bio stol prekriven bijelim stoljakom, a na njemu pergament papira i bijela vaza s tri bijela oleandra u njoj. Ovaj pergament nikako se nije uklapao u tu sobu ali Vanja je ipak prišla stolu i počela čitati elegantan, čitki rukopis. Ali razočarala se. Na pergamentu je bila samo jedna jedina riječ. «Besmrtna» rekla je naglas a zatim se pogledala. I bila je u bijeloj svilenoj haljini koja je od struka išla sve šire i šire kao vjenčanica. Ali ta haljina je bila potpuno drugačija. A od njezinim traperica i crne majce nije bilo ni traga. Na nogama je imala bijele balerinke s čisto mrvicu povišenom petom. Ništa joj nije bilo jasno. Izašla je van i trčala do društvene. Dobit će kaznu ako ju ona budala što pazi dvorac vidi jer nije pristojno obućena. U društvenoj je bilo 10-ak ljudi. “Vanja!?“ zaderao se Emil ali ona je več bila na 3. katu. Ušla je zadihano u sobu. Sara i Morgan su sjedile na krevetu, Emily je upravo pročavala Vanjinu izgrebanu sliku koja je ostala na prozoru, a Anastazia je pisala zadaću na podu između dva kreveta. Svaka od njih digla je glavu kad je Vanja ušla. Ali ona ih je ignorirala, brzo se zaputivši do ormara. “Čemu to?“ pitala je Sara znatiželjno. Sve su ju pogledale odobravajući Sarino pitanje. Ali ona ih je i dalje ignorirala. Vanja je prekopavala ormar uporna u traženju. “Daj, Vanja, smiri se. Jesi dobro?“ došla je Emily do kreveta i lagano se naslonila na šipku još uvijek držeći sliku u ruci. Sva četiri para očiju gledala su u nju. I našla je! Traperica, crna majca i starke stajale su uredno složene na dnu ormara. Vanja je osjetila oduševljenje, zbog toga što ih je našla, i strah, zbog toga što je upravo bilo. Nije previše marila za ono što se događa oko nje. Zgrabila je majcu i hlače i zalupila vratima kupaonice ostavljajući cure da čekaju. Kad je skinula haljinu i bacila ju na pod da se obuče, ona je nestala. Haljina je isparila. Vanja je razočarano sjela na pločice kraj wc-a i pokušala se usredotočiti na nešto sasvim nevažno. Onda je izašla iz kupaonice. “Vanja, koji se tebi vrag događa?“ pitala je Anastazia. “Da, i zašto si bila u onoj predivnoj haljini?“ dodala je Morgan. Istina ili laž? Odlučila se za laž. “Upala sam u vremenski ormar, a kako bih se uklopila u vrijeme trebala mi je haljina.“ izrecitirala je. Prilično jadno objašnjenje ali progutale su bez onih svojih potpitanja. Sve su izgledale zadovoljno ali Sara ne. Vanju je poznavala predugo da bi progutala takvu laž, i to još prilično glupu laž. Ali promjenila je temu. “U sobu nam dolazi Isabella Swan. Prilično slična tebi“ dodala je Sara podrugljivo. Vanja se nije nasmijala, ali ostale jesu. Bilo bi potpuno super da upozna nekoga poput sebe, ali to je jednostavno bilo nemoguće. To mora vidjeti da bi bila istina. “A di je ona uopće?“ pitala je Emily smeteno. “Ma svi oni imaju neki razgovor s predstavnicom doma. Vjerojatno o ponašanju.“ odgovorila joj je Sara i nasmijala se. Vanja je pogledala kroz prozor uvjerena da će osjetiti olakšanje kad vidi crno nebo. A vani je vidjela i više nego što se nadala. Precrni oblaci skupili su se iznad Cricketa kao da ga žele uništiti. Lagano se nasmješila, a onda dobila dojam da netko dolazi. Na vratima se čulo kucanje a u sobu je zatim ušla djevojka crne kose boje ugljena... Malo previše slična Vanji.

Vanju je uhvatila panika. Prvo nije imala pojima kako da nevidljivo upadne u igru, a drugo...onaj čovijek upravo će doći van iz dvorca a ona još nepomično stoji ispred velikih drvenih vrata. Još je čvršće stisnula metlu u ruci i potrčala prema igralištu. «Tek su počeli, još može unutra.» pomislila je trčajući. Na rubu igrališta popela se na metlu i odjurila. Kapetan Antroma ju je vidio i polako se nasmiješio, ali Vanja je ipak znala da je poslije utakmice mrtva. Zvrčku nije bilo teško opaziti, pogotovo ne njoj. Zlatna loptica sjajila se kod desne ovratnice Detroma kao da se skriva. Vanja gotovo nije čula ništa, pa čak ni komentatorski glas Marisse Golden kad se svom snagom derala da Vanja leti za zvrčkom. Osjećala se nesigurno u zraku i po prvi put je jedva čekala da utakmica završi. Osjećala je da nečiji pogled leži na njoj, da par očiju uopće ne trepće kako je slučajno nebi izgubio iz vida. U idućoj sekundi zgrabila je zvrčku i spustila se na tlo još prije nego su ostali shvatili da je Antrom odnio pobjedu. Bacila je Willyju,kapetanu, zvrčku i prije nego se on snašao Vanja je trčala prema društvenoj. Željela se maknuti s toga igrališta, željela se maknuti od tih ljudi.
Svi su slavili. Vanja je ležala na krevetu u svojoj sobi i buljila u strop kad je na Sarinom krevetu ležala Emily i pričala o nekom njezinom dečku. “Znaš da su Noellee i Emil skupa?“ ispalila je iz topa naglo promjenivši temu. Vanja je polako ali bolno počela gorjeti iz nutra ali ostala je mirna. “Ne.“ rekla je tiho. “Da, žvale se di god stignu. Prohodali su prejučer na kazni kod Odurne. Navodno su bili na 8. katu.“ pričala je Emily ni neznavši da Vanja upravo želi ubiti cijeli svijet. Noellee je bila teška šminkerica s vojskom svojih ljigavih gmazova,manipulatorica i pol,željela je Vanjino mjesto u timu i sad joj je još ukrala dečka koji je Vanju ikad i malo zanimao. Sjela je na krevet i duboko udahnula ignorirajući Emilyno brbljanje. Onda je u sobu upala Anastazia sva mokra i blijeda. “Ravnateljica.“ rekla je kratko Vanji. “Što se tebi dogodilo?“ pitala ju je Emily. Anastazia se zaderala iza zatvorenih vrata kupaonice: “Družila sam se s Lloydom.“ i nasmijala se. Onda se vratila u sobu. “A šta ti još radiš tu?“ pitala je Vanju. Vanja je lagano,lijeno ustala. Na izlasku je čula Emily: “Baš si se lijepo družila s Lloydom“ i bezobrazno se nasmijala.
Na putu do ravnateljice Vanja se sjetila papirića i automatski pogledala u desni džep a onda shvatila da to nisu te traperice. Pošto nije imala pametnijeg posla lagano je pjevušila neku pjesmu koja joj ne izlazi iz glave već mjesec dana a nezna gdje ju je čula. Kad je došla do željeznog drva koje vodi u ravnateljičin kabinet shvatila je da nema lozinku. Sjela je na pod i razmišljala što da učini. Bilo joj je zabavno biti u ovako potpunoj tišini nasred hodnika. Ustala je i zaputila se 2 hodnika dalje u bolničko krilo k madam Quesed. K njoj je znala ići kad joj je bilo dosadno. Otvorila je velika vrata i ušla. Na jednom krevetu ležao je onaj isti dečko s kojim se sudarila neki dan ispred knjižnice. Madam Quesed je izašla iz svog malog kabineta. “O,Vanja, tebe nisam očekivala.“ rekla je s smješkom na licu. Onda ju je ponudila nekom čokoladom, no Vanja je odbila. “Krenula sam k ravnateljici no neznam lozinku.“ rekla je Vanja sjedajući na krevet. Užasno ju je zanimalo kako se zove onaj dečko. “Sva sreća da ja znam lozinku. Bila sam kod nje malo prije.“ rekla je madam Quesed ponosno. “Gumelini.“ nadodala je tiho. Več kad je bila kod vratiju, Vanja se okrenula i pitala: “Madam Quesed, kako se zove onaj dečko?“ i pokazala je prstom na krevet. “Ah, taj, Wentworth Miller.“ odgovorila joj je. Kad je čula prezime zamaglilo joj se pred očima i zaboljela ju je glava. I to nepodnošljivo.Za sobom je s bukom zavorila vrata i teškom mukom se uputila prema ravnateljici.